Predrasude o pred/bračnom ugovoru – za i protiv

Kada dvoje ljudi odluči stupiti u vezu, obično se prvo osjeti emocionalna povezanost. Nakon toga, na red dolazi praktičnost – zašto ne bi prespavao/la, već je kasno…a onda idu zajednička buđenja, doručak, pa onda i putovanja sa zajedničkim boravkom od nekoliko dana, sedmica… Već tu se ponekada postavlja pitanje, ko treba da finansira putovanje: karte, prenoćište, restorane…Stavovi ljudi su različiti, neki traže ravnopravnost, drugi smatraju da je muškarac taj koji treba da snosi troškove izlazaka i putovanja, treći misle da će se ta pitanja “poredati” sama od sebe.
Ukoliko veza funkcioniše, počinje se razmišljati o zajedničkom životu. Tu se ponovo stavovi razlikuju: Neki misle da je papir nevažan, da ne mijenja suštinski ništa u odnosu, drugi misle da je ozvaničenje tradicionalno i nužno zbog okoline, roditelja, rođaka, poznanika, “svijeta”. Neki se odlučuju na vanbračnu zajednicu, koja je pred zakonom, pod uslovom da je trajala izvijesno vrijeme, izjednačena.
Šta razlikuje vanbračnu zajednicu od slobodnog, zakonom neukroćenog zajedničkog življenja na istoj adresi? Šta razlikuje vanbračnu zajednicu od bračne? Zašto je vanbračna zajednica zakonski izjednačena sa bračnom? Šta to znači? Šta znači da “papir nije važan”? Za šta nije važan?
Ono što dvoje koje se odluči na zajednički život, treba da zna, jeste da je linija između zajedničkog življenja vrlo blizu “zajednice života”, a sa trajanjem i vanbračnoj zajednici, pa zatim bračnoj, sa kojom se pred zakonom, izjednačava. Kada zakon nešto definiše, postoje ozbiljni razlozi za to.
Zašto je to važno znati? Zato što, papir možda nije važan, ali važno je sve ono što on predstavlja, bilo da ga potpišemo ili ne. Postoji razlog zbog koga se zakonom dugotrajniji život u zajednici izjednačio sa bračnom zajednicom. To znači da su se neka prava I obaveze bračne zajednice prenijela i na onu koja nije nastala formalno-pravnim zaključenjem braka.
I sada polako dolazimo do zaključka da sklapanje braka ipak nije “samo papir koji ništa ne mijenja”, i da pored emocionalnih elemenata, ima i određene pravno – finansijske i socijalno -porodične, obavezujuće elemente. Ako bračna, onda i vanbračna zajednica takođe.
Da krenemo redom, prvo pomislimo na:
Emocionalne, životne potrebe: Supružnici (vanbračni partneri) obavezani su na uzajamno poštovanje, pomoć, odluke o izboru porodičnog doma, ravnopravnu podjelu kućanskih poslova ili doprinosa domaćinstvu,
Kompromis i komunikacija: Potreba za svakodnevnim dogovaranjem, podjelom obaveza, usklađivanjem zajedničkih ciljeva
Potpora: Pružanje moralne i fizičke podrške u izazovnim životnim trenucima.
Poštovanje različitosti: Prihvatanje partnerovih navika, porodice i različitih stavova po pitanju ključnih životnih shvatanja.

Zatim idu one na koje smo malo osjetljiviji:
Finansije: Obavezani su na finansijsku odgovornost i transparentnost (koliko i kako se zarađuje i gdje se novci troše,
Izdržavanje : zakonska je obaveza finansijskog pomaganja partnera ako je bolestan, nesposoban za rad ili nema dovoljno sredstava za život
Imovina : Sve što se stekne tokom trajanja bračne i sa njom izjednačene zajednice života, smatra se bračnom stečevinom, bez obzira ko je šta zaradio i na koji način pribavio
Dugovi : za dugove nastale za vrijeme trajanja bračne i sa njom izjednačene vanbračne zajednice, odgovara solidarno i onaj supružnik/partner koji ih nije napravio, bez obzira da li su za njih znali ili ne, i bez obzira u koje svrhe su dugovi načinjeni.

I oni na koje smo najosjetljiviji:
Odluke o roditeljstvu – zakonska je obaveza izdržavanja malodobne djece, a i punoljetne dok su
na redovnom školovanju. Ove obaveze se roditelj ne oslobađa ni u slučaju da je zajednica života prekinuta.

Ima ih još, ali i ovo je dovoljno da se shvati da zajednica života nije samo emotivna zajednica. Prije ulaska u takvu zajednicu, veoma je važno da partneri prođu ključne aspekte kako bi se izgradili zdravi temelji za zajednički život i provjerila usklađenost želja, ciljeva i svrhe takvog spajanja života, jer neke stvari se teže naknadno rješavaju.
Pred/bračni ugovor – znak nepovjerenja ili pokazatelj zrelosti?
To je ugovor kojeg zaključuju supružnici prije ili nakon zaključenja braka, a njegov cilj je regulisanje isključivo imovinskih odnosa supržnika tokom trajanja braka i/ili po prestanku braka. Odredbama pred/bračnog ugovora moguće je isključiti zakonski režim zajedničke imovine i urediti udjele na način koji je individualno prilagođen konkretnom slučaju.
Kod većine postoji čvrsto mišljenje da je sklapanje predbračnog ugovora nespojivo sa iskrenom ljubavlju kakva treba da postoji između bračnih ili vanbračnih supružnika.
Ako već pričamo o iskrenosti, zašto bi onda bio problem da partneri pričaju i o tome šta očekuju od zajedničkog života? Ako je to ljubav, zašto se ne bi dogovorom štitili od budućih nesporazuma, od potencijalnih nepromišljenih postupaka i finansijskih zavrzlama?
Ako se želi dugotrajan odnos, on se bazira na jasnoći dogovora i poznavanju prilika iz kojih dolazi budući partner: matična porodica ima svoja pravila i navike, shvatanje životnih vrijednosti, koje se razlikuju od porodice do porodice. Dvoje ljudi sa tim različitostima treba da stvore svoju sopstvenu, usaglašavajući se na jednom drugom, kompromisnom nivou.
Neki roditelji stvaraju cijeli život u želji da pomognu svom djetetu u budućem, samostalnom životu. Većina njih nije spremna da to bez kontrole preda novom članu porodice, čak ni onda kada nemaju ništa protiv da to uživa sa njihovim djetetom; Ali sigurno ne bi voljeli da se sve stopi negdje, bez ikakvog traga odakle potiče.
Kasnija neslaganja u pogledu ulaganja, raspolaganja, korišćenja, prodaje, trošenja iz takve imovine, koja nije stečena njihovim radom, mogu izazvati eskalacije obojene ljutnjom, povrijeđenostima, inatom.i uticati na raspadanje porodice,
Bračni ugovor nije oročenje ljubavi, nepovjerenje, proračunatost i predviđanje kraja u kom se sve zna, nego upravo obrnuto, pokazatelj želje da se izbjegnu nejasna činjenična stanja, odnosi koji imaju skrivene elemente, nesaglasnost u očekivanjima, nepravičnost u postupcima -upravo postavljanje temelja za dugoročan i uspješan brak.
Korektan i jasan odnos bez zadiranja u privatnu sferu prošlih odricanja, truda i rada i nesuglasica do kojih zbog toga dolazi a koje vode raskolu.
Predbračni ugovor je izuzetno koristan pravni institut u mnogim situacijama, jer, ako je dobro sastavljen, podstiče transparentnost i pravičnost u imovinskim odnosima partnera. Upravo suprotno mišljenju da je nespojiv sa iskrenim osećanjima, bračni ugovor čuva dobar odnos među partnerima. Čak i ako se bračna zajednica raskida, bračni ugovor nikada nije tome uzrok, a ako do toga iz drugih razloga dođe, služi kako bi se izbjegli dugotrajni, skupi i mukotrpni sporovi, u segmentu koji su predmet brakorazvodnih parnica, odnosno diobe imovine, jer su već definisani.
U ovom članku zadržaćemo se u dijelu imovinskih odnosa, u slučaju razvoda braka i svrsi pred/bračnih ugovora na polju diobe imovine nakon razvoda, jer je često upravo ova stavka razlog za dodatnu netrpeljivost, sukobe i trošenje novca i vremena u najtežem periodu: kada se moramo oprostiti od zajednice, kada treba da nastavimo samostalan život, preselimo se, ponovo organizujemo život, a uz to su najčešće uzurpirane i emocije i sve ono na šta smo računali na početku zajedničkog života. Kada još imamo i malodobnu djecu, emocionalni naboj je na vrhuncu, tada nam sigurno ne treba još i sudski spor oko podjele imovine, dokazivanje šta smo unijeli u brak, šta je iz čega nastalo, od čega kupljeno i slično.
Razvod braka nikada nije prijatan, jednostavan i obostrano zadovoljavajući, ali će uređenje imovinskih odnosa sa partnerom sigurno poštedeti određenih poteškoća.
Obrazac bračnog ugovora sadrži razgraničenje posebne imovine supružnika na pokretnim i nepokretnim stvarima, koje su supružnici stekli prije ulaska u bračnu zajednicu, dok bi njegova dalja sadržina trebalo da uredi eventualno izdržavanje supružnika i način raspodele buduće imovine (imovine koju že partneri stvarati nakon što zaključe brak i zajednica života počne teći)
Dakle, cilj sporazuma je sprečiti buduće sporove o veličini udela supružnika u zajedničkoj imovini, kao i osporavanje posebne imovine supružnika. Cilj je međusobna zaštite partnera u budućnosti
Ako do razvoda braka ne dođe, što je između ostalog cilj jasnih dogovora, onda pred/bračni ugovor ima drugu svrhu: da omogući raspolaganje posebnom imovinom onako kako to želi njen vlasnik – odluke da li će posebnu imovinu iskoristiti u određenom momentu u sticanje zajedničke imovine sa većim udjelom shodno većem ulaganju, ili će posebna imovina predstavljati ličnu sigurnost ili budući poklon svom djetetu – sve to zavisi od konkretnih prilika jedne bračne zajednice, a cilj je pravičnost. Jer, svaka bračna zajednica je različita, okolnosti mogu biti veoma šarolike: Ponekada budući supružnici već ostvaruju značajne prihode; Ponekada jedan partner već ima djecu iz ranije zajednice, koju novi partner nije dužan obezbijediti svojom posebnom imovinom: Ponekada jedan partner ulaže svoju imovinu, koja će se stopiti sa budućom, zajedničkom imovinom, pa će se pri razvodu i utvrđivanju udjela morati dokazivati kako je imovina stečena itd itd.
Bez predbračnog ugovora, situacije koje posebno izazivaju probleme su:
• Jedan ili oba partnera imaju posebnu imovinu od koje ostvaruju prihode
• Jedan ili oba partnera imaju sopstvene firme ili uspešno posluju na drugi način;
• Partneri miješaju posebnu imovinu sa zajedničkom imovinom (na primer: jedan supružnik proda stan koji je naslijedio i taj novac uloži u sticanje nove, veće i vrjednije nekretnine, uz učešće zajedničkog kredita, koji otplaćuje dalje sa drugim supružnikom);
• Jedan partner ulaže svoju zaradu u nekretninu koja predstavlja posebnu imovinu drugog partnera; - kasnije neminovno dokazivanje uložene vrijednosti
• Partneri imaju dogovor da jedan radi od kuće i brine o porodici, dok se drugi posvećuje samo poslu od kog ostvaruje prihode za cijelu porodicu.
• U svim drugim situacijama gde je nesrazmerna visina primanja jednog i drugog supružnika ili postoji potencijal za postojanje takve nesrazmere u budućnosti.
• Jedan partner započne samostalan posao u toku braka, koji se razvije u ozbiljni profitabilni prihod; Drugi partner ne učestvuje u poslovanju, ali ima parvo na udio, sa kojim ne bi znao upravljati jer to nije činio ni do tada – postavlja se pitanje na koji način ga uključiti ili isključiti iz upravljačke structure društva kapitala.
• Prema slovu zakona pretpostavlja se da su udeli supružnika u zajedničkoj imovini jednaki. Svako drugo tvrđenje zahtijeva nedvosmisleno dokazivanje doprinosa.
• Ovakva zakonska pretpostavka,ne prati sve primjere partnerskih odnosa uprkos prihvatanju i drugih vrsta doprinosa, jer su razlike u stvarnom doprinosu partnera zajedničkoj imovini isuviše nesrazmjerne. Tada se pristupa korekciji navedene zakonske pretpostavke, gdje na scenu stupa upravo bračni ugvovor.
On pruža supružnicima mogućnost da svoj odnos isključe iz zakonskog režima zajedničke imovine i slobodno se dogovore o načinu raspodele onoga što nastane u njihovoj zajednici.
• Na primjer, umjesto da, bez obzira na realan doprinos i različitu ulogu u zajednici, supružnici bračnu imovinu dijele u odnosu ½ i ½, mogu se sporazumjeti o drugačijem načinu podjele (na primer: 30% i 70%). Takođe, moguće je odrediti i da će se imovina, koja bude pribavljena neposrednim radom jednog supružnika, smatrati njegovom posebnom imovinom. Može se ugovoriti i da imovina koja se stiče od posebne imovine jednog supružnika ostaje posebna imovina supružnika, bez obzira na eventualni doprinos drugog supružnika.

Zaključak: Zaključenjem bračnog ugovora se uvodi red i predvidivost raspodjele imovine supružnika i njihovog prava na dalje raspolaganje, znatno olakšava i skraćuje postupak razvoda ukoliko do njega dođe, izbjegavaju nepotrebni troškovi i gubljenje vremena na iscrpljujuće sudske parnice, zadržavaju se korektni i civilizovani odnosi i sprječava narušavanje drugih odnosa, posebno sa djecom.