Različiti pravni i finansijski modeli planiranja u starosti

Za osobe koje tokom radnog vijeka nisu uspjele obezbijediti dodatne prihode kroz dobrovoljnu penzijsku štednju ili druge oblike ulaganja, vrijednost njihove imovine može predstavljati važan oslonac u trećoj životnoj dobi. Nekretnina ili druga imovinska prava ne moraju biti isključivo nasljeđe budućim generacijama – uz pažljivo planiranje, mogu postati sredstvo za obezbjeđenje njege, pomoći, sigurnosti i dostojanstvenog života onda kada budu najpotrebniji.
Jedan od najpoznatijih pravnih instrumenata u tu svrhu jeste ugovor o doživotnom izdržavanju. Tim ugovorom davalac izdržavanja preuzima obavezu da primaocu izdržavanja do kraja njegovog života pruža njegu, pomoć i izdržavanje, dok zauzvrat, pod zakonom propisanim uslovima, stiče određenu imovinu nakon njegove smrti. Za razliku od drugih pravnih instituta, obaveza izdržavanja predstavlja njegovu suštinu i pravni osnov.
Međutim, ugovor o doživotnom izdržavanju nije jedini način planiranja mirne i sigurne starosti. U zavisnosti od porodičnih odnosa, vrste imovine i ciljeva koje osoba želi ostvariti, istu svrhu mogu, u određenoj mjeri, ostvarivati i drugi pravni instituti.
Tako se ugovor o poklonu može zaključiti uz zadržavanje određenih prava za poklonodavca, poput prava plodouživanja ili prava stanovanja, čime se omogućava da i nakon prenosa vlasništva nastavi koristiti nekretninu ili ostvarivati korist od nje. Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života može predvidjeti dodređene obaveze ili terete u korist ustupioca. Testament, s druge strane, ostavlja zavještaocu potpunu slobodu da za života zadrži svoju imovinu i odredi način njenog raspolaganja nakon smrti. Ovi pravni instituti mogu biti dio šireg plana za obezbjeđenje starosti kao kvalitetni porodični dogovori sa jasno dogovorenim obavezama uz moralnu obavezu i zahvalnost kao dodatni motiv da obdarenik ili sticalac imovine vodi računa o osobi od koje je tu imovinu stekao.
Međutim, važno je naglasiti da ugovor o poklonu, ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života i testament sami po sebi ne stvaraju zakonsku obavezu izdržavanja niti garantuju njegu i brigu o osobi koja svoju imovinu prenosi drugome. Njihova osnovna svrha jeste uređivanje prenosa imovine, a ne uspostavljanje trajnog obligacionog odnosa izdržavanja.
Zbog toga nijedan od navedenih pravnih instrumenata ne predstavlja univerzalno niti najbolje rješenje. Svaki od njih proizvodi različite pravne posljedice, pruža različit stepen zaštite, razlikuje se po mogućnostima opoziva, kao i po poreskim i nasljednopravnim efektima. Izbor odgovarajućeg modela treba prilagoditi konkretnim životnim okolnostima, vrijednosti i strukturi imovine, porodičnim odnosima, stepenu međusobnog povjerenja i stvarnim potrebama osobe koja planira svoju starost. U praksi se često upravo kombinovanjem više pravnih instrumenata može postići najbolja ravnoteža između zaštite interesa vlasnika imovine, sigurnosti u starosti i pravičnog uređenja budućih nasljednih odnosa.
Pored pravnih instrumenata, planiranje sigurne i dostojanstvene starosti može se zasnivati i na različitim finansijskim i organizacionim modelima. Njihov cilj nije nužno prenos imovine, već obezbjeđenje redovnih prihoda, finansijske likvidnosti ili odgovarajuće njege u periodu kada se potrebe povećavaju.
Jedan od takvih modela jeste plansko korištenje vlastite imovine radi stvaranja dodatnih prihoda. To može uključivati davanje nekretnine ili njenog dijela u zakup, prodaju imovine koja više nije neophodna za svakodnevni život ili zamjenu veće nekretnine manjom uz zadržavanje dijela novčanih sredstava za finansiranje njege i drugih životnih potreba.
U pojedinim državama razvijeni su i modeli obrnutih hipotekarnih kredita (reverse mortgage), koji vlasnicima nekretnina omogućavaju da dio vrijednosti svoje imovine koriste za ostvarivanje periodičnih prihoda, uz zadržavanje prava korištenja nekretnine do kraja života. Međutim, dostupnost i pravno uređenje ovih modela zavise od zakonodavstva pojedine države.
Planiranje starosti može uključivati i zaključivanje ugovora o pružanju usluga njege, pomoći u kući ili smještaja u ustanovama za starija lica, čime se unaprijed obezbjeđuje odgovarajući nivo podrške nezavisno od porodičnih odnosa. Takođe, privatna zdravstvena i dugotrajna osiguranja, gdje su dostupna, mogu predstavljati značajnu sigurnost u slučaju bolesti ili potrebe za dugotrajnom njegom.
U praksi se najboljim često pokazuje kombinovani pristup, u kojem se pravni instrumenti za raspolaganje imovinom usklađuju sa finansijskim planiranjem, porodičnim dogovorima i pravovremenim organizovanjem buduće njege. Na taj način povećava se vjerovatnoća da će osoba u starosti zadržati finansijsku sigurnost, odgovarajući stepen samostalnosti i zaštitu svojih interesa.