Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života

Zakon o nasljeđivanju omogućava svakom punoljetnom i poslovno sposobnom licu da za života uredi raspodjelu svoje imovine među svojim zakonskim nasljednicima. Ovaj institut poznat je kao ustupanje i raspodjela imovine za života, a njegov osnovni cilj jeste da se na jasan i sporazuman način riješe imovinski odnosi još za života ostavioca, čime se često izbjegavaju budući sporovi među nasljednicima.
Raspodjelom imovine za života ostavilac može svoju postojeću imovinu ili njen dio prenijeti na svoje potomke i druge zakonske nasljednike, uz njihovu saglasnost.
¬ Ovim ugovorm može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina ustupioca – cjelovita ili jedan njen dio.
Predmet raspodjele može biti sva ili dio postojeće imovine, uključujući: nekretnine,suvlasničke udjele, novčana sredstva- pokretne stvari veće vrijednosti,druga imovinska prava.
Važno je da predmet ugovora bude dovoljno određen ili odrediv.
Imovina iz ovog ugovora ne ulazi u ostavinsku masu tj imovinu ostavioca koja se raspodjeljuje nakon njegove smrti.

¬ Ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi potomci kao i bračni drug.
¬ Ako neko od ovih lica nije bio prisutan ili se nije saglasio - onda se ne radi o ugovoru o raspodjeli nego taj ugovor ima karatkter ugovora o darovanju. Onaj koji se nije saglasio ima status nužnog nasljednika. Posljedica ovoga jeste – ako poslije smrti ostavioca njegov nasljedni dio bude povrijeđen raspodjelom načinjenom u ugovoru redukovaće se dijelovi onih koji su dobili dio ustupanja po ugovoru (jer se njihov dio tada tretira kao poklon).

Ustupitelj može zadržati pravo doživotnog uživanja na svim ustupljenim nekretninama (pravo doživotnog uživanja nekretnine ili pravo plodouživanja), kako bi osigurao egzistenciju i krov nad glavom do kraja života.

Ovaj ugovor mora biti zaključen u zakonom propisanoj formi, a njegov pravni značaj ogleda se u tome što se imovina obuhvaćena ugovorom, po pravilu, ne smatra dijelom zaostavštine nakon smrti ostavioca.

Za razliku od testamenta, koji proizvodi pravno dejstvo tek nakon smrti ostavioca i može biti predmet osporavanja pod određenim uslovima, ugovor o raspodjeli imovine za života proizvodi pravno dejstvo odmah, pod uslovom da je zaključen u zakonom propisanoj formi i uz saglasnost svih lica čija prava mogu biti pogođena takvom raspodjelom.
Prilikom sklapanja ugovora važno je voditi računa o interesima svih učesnika, jasno odrediti koja imovina se raspodjeljuje i na koji način, te osigurati da svi učesnici razumiju pravne posljedice ugovora. Na taj način postiže se pravna sigurnost, smanjuje mogućnost nesporazuma među članovima porodice i omogućava mirnije uređenje porodičnih imovinskih odnosa.
Iako raspodjela imovine za života predstavlja koristan pravni instrument, svaka konkretna situacija zahtijeva pažljivu analizu, posebno kada postoje brojni nasljednici, ranije učinjeni pokloni ili pitanja zaštite nužnog nasljednog dijela. Zbog toga je prije zaključenja ugovora preporučljivo uraditi analizu konkretne porodične i imovinske situacije, te pribaviti stručni savjet kako bi raspodjela bila u skladu sa zakonom i stvarnom voljom svih učesnika.
Na taj način raspodjela imovine za života predstavlja izraz odgovornog planiranja i brige za porodične odnose, omogućavajući da se imovina prenese na naredne generacije na uređen, transparentan i zakonski siguran način.
Napomena: Potpuni zakonski propisi i uslovi za sklapanje ovog ugovora zavise o državi u kojoj se nekretnine i imovina nalaze.